beats by dre cheap

ZANIMLJIVOSTI I PJESME


glitter-graphics.comTREBAS MI!!!

"Ljubav je samo rec,i nista vise..."Balade,balade...Nikad se necu oporaviti od njih....Plasim se,seticu se opet NAS,i pocecu da placem...Ne bi mi bio prvi put...Ljubav je,u stvari,jedan veliki teret koji treba podneti,a lakse je kad ga ponesemo zajedno...Ja i ti...Znam to...Nisam ga ni osecala ranije,kad si mi ti davao snage da se svako jutro budim nasmejana i da volim ovaj sivi grad,i onaj spomenik u parku-nase "naj" mesto...Tuzna Eto,pocela sam da se prisecam...A sada mi je tako tesko da sama nosim taj teret ...Bole me ledja vise...Vreme je da ga skinem i ostavim negde,na nekim putevima proslosti,prekrivenog ovim zutim jesenjim liscem... Podseca me na moje suze,to lisce...Pada bez prestanka i izgleda tako jadno...Ponekad se zapitam da li te i dalje volim,i sta je ono sto stvarno osecam?Ti mene ne volis,to znam...To znaju i vide svi...Mozda me samo zalis,jer,kriva sam a kajem se,jer zarko sam zelela ovo,zbog cega sada patim...I boli me sve u vezi tebe...Boli me sto moram da te gledam sa mojom najboljom drugaricom,boli me sto sedim sa tobom i ponasam se kao da smo dobri drugovi...I pricas mi o svojim devojkama...Volela bih da te je bar jedna volela koliko i ja!...Ili da si ti nekog tako voleo...Tako ludo,bolno,jadno...Ne znam vise kako da nazovem svoju uzaludnu ljubav... I nije mi jasno kako ti tako hladnokrvno mozes da me povredjujes?!ZAR JE TO MOMAK KOJI MI JE OBECAO DA CE ME VOLETI ZAUVEK I MOLIO ME DA BUDEMO ZAJEDNO DESET GODINA?!!!!!!!! Sada shvatam da sam bila u pravu kada sam rekla da si skot,tada bio samo moj,a sada ko zna ciji...Tuzna(( Hocu da budemo ponovo zajedno,treba mi onaj tvoj zagrljaj i poljupci u mraku...TREBAS MI!!!!!!!!!Kad znas da ovoliko patim,zasto me pustas da se mucim,zasto mi to radis,ti nisi takav,bar te toliko poznajem...Tuzna(( Zasto mi ne pomognes da te zaboravim,kad vec sama nemam snage za to...?

"Lutam, zaborav trazim sada

ipak u srcu tinja nada

molitva za oprostaj

budna provodim duge noci

budna, a sanjam da ces doci

opet u moj zagrljaj"
Da li moze bol
jednom da glavu okrene
i da krevet moj
ime ti bar ne spomene
da me ne boli,
ne preskace
ono sto srce zove se..






za njega

Sama,,sama po kozna koji put,,a to niko ne zna...Trpim u sebi,skupljam svu bol,negdje pred kraj srca...Jos samo ocekujem da puknem,da i ovo moje srce utihne,da se vise necuju otkucaji..
Cini mi se kao da sam samo ja sama i samo cujem te otkucaje,,poneki u daljini sum me snade...
Kao da je u daljini,ali je ustvari tu pored mene.. Sve je teze otkad ga nema u mom zivotu..Kao da tonem na dno tamnog okeana mojih misli.
Nema nikoga a svi su tu,,ja ih ne primjetim,ma koliko mi bilo tesko moram se vratiti u stvarnost.
Svi me dozivaju,,cujem ih ali necu da se javim,strah me da me i oni ne povrede na bilo koji nacin,,strah me novog bola..
Ne mogu vise ,,ali pokusacu !!
Poneki osmijeh slagacu,poneku srecu odglumicu.. Ali negdje duboko u meni me tjera samo njemu,samo njegovim ocima.. Pokusala sam da ga zaboravim ali ne mogu,,uvijek je tu.... kao da mi neda da ga prebolim,kao da hoce do kraja da me unisti.. Skroz potopi,,bez njega sam prazna,nemam osjecaja vise ni za koga,,prazna sam a ne mogu primiti novu ljubav.. Jednostavno je tesko. Nekad ne mogu da spavam jer uvijek njega sanjam.. Sanjam da je opet tu,,u mom srcu.. Ali kada se probudim ,
Pokusala sam sagraditi zid izmenu nas,nisam uspjela jos ni jedan vidim da nicega nema,, da sam opet sama.. red,ostavljam za sutra,ali sutra opet ne mogu,nezelim....
Ponekad ga u snu dozivam,pruzam mu ruku ali on nevidi,ne cuje,ne zeli.... I opet se budim....Placem:cry:Placem:cry:















>Tamo gdje ljubav pocinje<
Jeste li ikada culi onu mitološku pricu o ljubavi? Ja sam je davno cula i otada je postala moja vodilja kroz život. Nedavno me prijateljica podsjetila na nju...
Prica kaže da je Bog na pocetku, kad je stvarao covjeka, stvorio samo dušu, a ne i tijelo. Ali to mu se cinilo prejednostavnim pa je jednog dana dušu podijelio na dva dijela. Jedan dio stavio je u muško tijelo, a drugi u žensko. Pustio ih je i dao im zadatak da se traže po svijetu. Za nagradu im je dao da osjete da su se našli, ako se uopce pronadu...
Pitate li se sada kakva je ovo prica ili je li ovo jedna od onih dosadnih hrpa papira koje osim onome tko ih piše, nikome ništa ne znace? Oduvijek sam sanjala da cu jednog dana napisati prekrasnu pricu o iskrenoj ljubavi, o tome kako je ona snažna i jaka, kako je jaca od svega i ništa je ne može pobijediti. To je bio jedan san. Znate li da se snovi nekada i ostvare? Nisam trebala pisati pricu, smišljati likove, nisam trebala ništa os m živjeti je. Život ju je napisao za mene. I sada ju pricam vama jer ne želim da na tako lijepu pricu padne prašina i da ju proguta zaborav. Želim da je svi znaju i da prepoznaju dio sebe u njoj! Ispricat cu vam pricu o jednoj ljubavi. Ispricat cu pricu kako sam sretnica i kako sam našla svoju drugu polovicu duše, Ispricat cu pricu o covjeku mog života, Ispricat cu pricu o ljubavi koju mi je dao, kako me je osvajao dio po dio poput neke utvrde i kako je polako, ali sigurno zavladao mojim srcem... Ispricat cu vam pricu mog života...
Svi hvale tehnologiju, njen napredak i sve ono što nam omogucuje – izmedu ostalog, povezuje najudaljenije... Pitate se kakve veze ima kompjuter sa mitološkom pricom o ljubavi...? Budite strpljivi... i vjerujte mi kad vam kažem da je on jedan od glavnih likova ove price.
Bilo mi je 17 godina kada sam dobila svoj prvi kompjuter. Sjecam se kako sam bila opcinjena tim cudom tehnologije koje se smjestilo u mojoj sobi i ubrzo mi postalo najbolji prijatelj. Dan za danom, dolasci iz škole i istraživanje te sprave... Tipke, klikovi na menije, toliko tajni u njemu koje su cekale da budu otkrivene... Sama u tišini sobe upoznavala sam se s njim. Još i danas ne znam ni polovinu onoga što on nudi...
Normalno da je Internet nezaobilazan i da mora doci u kompletu s kompjuterom. Najzanimljiviji mi je bio chat. Pricaš s ljudima iz cijelog svijeta, razmjenjuješ misli, ideje; možda nadeš nove prijatelje.
I te je veceri Dinna ušla na chat. Hrpa pozdrava, bok, haj, ciao... i da hoceš ne možeš zapamtit tko je tko, a ako te traže mail, uzmeš njihov i kažeš da ceš se javiti samo kako bi ih skinuo s vrata...
Jedne veceri uleti mi na private tako jedan «ave»... tako zacudujuci pozdrav. Nitko me nikad u životu nije tako pozdravio, a nikad vjerojatno i nece... Žao mi je što odmah nisam osjetila posebnost tog ave, tako da se ne sjecam tijeka razgovora. Sjecam se samo da mi je u kasnijim razgovorima rekao kako sam bila otresita i ne osobito raspoložena za razgovor. Onaj dio, kojeg se kroz maglu sjecam, bio je kada je rekao kako sam sigurno ovan u horoskopu... Da nije pogodio vjerojatno me, osim onog ave, ništa ne bi podsjecalo na njega. Na kraju, kao nitko drugi, nije tražio ni broj mobitela, ni mail, rekao je samo kako ce me naci... Mislila sam: svakako, naci ce me... nikad ga više necu cuti...
Ali ipak me jednog dana našao još jedan ave... To je bio Igor. Neka mi oprosti što se ne sjecam svih naših prica s chatova, ali što sam ja znala? Zar smo mogli znati?
Razmijenili smo mail adrese... Pisali smo si... Na novogodišnje jutro koje je bilo jedno od gorih, njegov mail nacrtao mi je osmjeh na licu i prvu misao da je on netko tko me razumije. To je bila jedna od gorih Novih godina... Kad se sjetim, zar je bilo i dobrih? Sve sam ih docekala sama, daleko od svih, a ipak pored svih. Tog novogodišnjeg jutra probudila sam se bijesna... Bijesna i ljuta na život što mi nije dao niti jednog pravog prijatelja. Svi oko mene su bili prijatelji, jer Dinnu je bilo dobro imati za prijateljicu. Ona je uvijek spremna pomoci, a nikad ništa ne traži... Zaista, spremna sam uciniti sve za ljude oko sebe, i ne tražim ništa zauzvrat. Cak ni zahvalu. Sve što sam uvijek tražila i trebala od njih bio je trenutak razumijevanja, trenutak prijateljstva... To mi nikada nitko nije bio pružio. Bolje receno, nikada nikome nije bilo stalo. A što je Dinna mogla uciniti? Toliko se stvari oko nje dešavalo, a za koje nikada nije bila kriva. Te su je stvari uvukle u njen svijet, svijet daleko od svih, svijet u kojem nije postojao nitko osim jedne osobe koja je trebala doci jednog dana, koja je mogla razumjeti, koja je uvijek bila uz nju... Ponekad bih sjedila u sobi i pitala se ima li smisla ocekivati da ce mi život dati tu osobu, ako mi je vec tada skinuo osmjeh s lica...? Oduzeo mi prijatelje koje nikad nisam ni imala, oduzeo djetinje snove, oduzeo vjeru u ljude oko mene. Kad bih pokušala s nekim o tome pricati, uvijek bi mi se smijali jer «nemoguce je da Dinnu išta muci, pa ona je uvijek nasmijana, šali se, ona ima sve...» Prava istina je da Dinna nikada nije imala ništa. I što je jutro, novogodišnje jutro primijenilo? Ocito puno toga. I ocito je puno toga to jutro bilo nejasno. Nije se moglo shvatiti zašto je mail od jednog Igora citan toliko puta i zašto je ružno jutro pretvorio u jedan lijepi dan? To je ucinila ruža koja je bila u mailu...
Na našim chatovima pricali smo o svemu. Jednom me je pitao što bih htjela da dobijem za poklon od osobe koja me voli. Rekla sam mu ono što je istina, rekla sam da bi ruža bila dovoljna i tog jutra me cekala ruža. Tocno onda kada je bila potrebna. Ispod nje je pisalo «Rekla si da bi i ruža bila dovoljna, nije prava, ali nadam se da ti se svida!»
Istina je da nije bila prava, ali je najljepša od svih ruža koje netko može dobiti. Možda je i dio ovog što sada osjecam upravo miris te ruže... Igor i ja trebali smo se naci 11.01.2001. tocno u 17 h na Trgu kod sata. Nikad nisam priznala, ali nisam cekala samo 10 minuta, cekala sam duže... pet puta duže. Bila sam uvrijedena, bilo mi je žao. Ne znam zašto me život tako šibao, kako sam mogla nasjesti na foru jednog chatera i povjerovat mu da ce se pojavit? Kad sam došla kuci, poslala sam mu mail i «zahvalila» mu što se pojavio na Trgu, poželjela mu srecu u životu i to je valjda trebao biti kraj. Danas znam da nije trebao biti kraj i da je sve imalo savršenog smisla. Na kraju, zašto sam se uopce pjenila što se nije pojavio u 17 h u tenisicama, krem levisicama i tamnoplavoj suothland jakni kad nismo službeno potvrdili to. U neku ruku, dosta sam se glupo ponijela. Tjedan dana kasnije bila sam na tulumu kod prijateljice koja je slavila rodendan isti dan kada je i Igorov. Sjecam se da su svi bili pijani i da sam se pitala što radim tu; pitala sam se kako je Igor proveo svoj rodendan.
Za nešto manje od mjesec dana bližilo se Valentinovo. Sjecam se da je bila srijeda. Vani je padala kiša i pokoja pahulja snijega. Ljudi su šetali okolo zagrljeni, noseci ruže, mimoze. «Kako šugavo romanticno» to je ono što sam tada mislila. A što drugo misli osoba koja na takav dan nema nikoga? Istina je da je bila atmosfera kakvu možeš samo poželjeti. Tocno se sjecam. Odsjaj svjetiljki na mokroj cesti i plocniku, pahulje snijega koje ti se zaustavljaju na licu. Što više htjeti, što više željeti osim nekoga da ju usnama makne s tvog lica?
Došla sam kuci, napisala mail Igoru i ovaj put ja njemu poslala ružu. Napisala sam kako je Valentinovo u biti samo kic. I nije li bit ljubavi da se osjeti da voliš svaki dan, a ne samo na Valentinovo? Sutradan smo se našli na chatu i o tome pricali. Cudno je kako smo se dobro razumjeli. Ispricavao se što on meni nije cestitao Valentinovo. Kao da je trebao – bilo je dovoljno što je bio tu, što je netko razumio.
Bilo je to vrijeme kada su poceli snovi, ili bolje receno kada je Dinna postala svjesna da ih sanja. Od samog pocetka Igor mi je govorio o nekoj posebnoj žici koju imam. Kakva žica, pitala sam se tada. Pretjeruje. Ne znam koliko mi je puta na chatu postavio pitanje «Dinna, tko li te to toliko povrijedio?» Svi su bili oko mene i nisu to vidjeli, a on koji me nikada nije vidio, osjetio je to. «Ima žena koje zakljucaju srce poput dragog kamena.» A on me otkljucavao malo po malo. Otvarala sam se polako, a isto tako on me osvajao. Iskrenost nas je povezivala, sve što se moglo reci, receno je. Saznala sam zbog cega je on izgubio vjeru u ljude, zbog cega je tužan, zbog cega mu moja žica vraca osmjeh na lice. Volio je, volio, a onda preko noci je nestao njegov san. Ispalo je da je trebao biti tata, ali nešto nije štimalo. Otišao je na pregled, on je ispao «krivac» za to i san mu se pretvorio u prazninu. Tada je bilo prvi put da sam zaplakala zbog njega. Ne zato što sam ga žalila. Zašto ga žaliti? On je covjek, on ne treba sažaljenje, on treba razumijevanje i ljubav kao svi, ali ne treba sažaljenje. Tada sam više nego ikad do tad željela da ga zagrlim. Nikada mi nije bilo jasno kako u nekome preko noci može nestati ljubav tako da se jednostavno okrene i ode. Zar je to ljubav? Zar ljubav nije u dobru i zlu? Zar ljubav nije jaca od svega? Kako imati snage i otici kad nekog voliš?
Što je vrijeme više odmicalo, sve smo se cešce culi mailom i na chatu. Ne znam pravi razlog zbog kojeg se nismo vec tada vidjeli. Još uvijek se smješkam kad se sjetim njegove price o tome kako mi je kupovao McLarenovu kapu kad je bio u Imoli na F1. Bila sam tako sretan kad je pricao kako su on i Bojan birali kapu koja bi odgovarala crvenokosoj djevojci. Kad bi išao negdje na utrku, nosio bi laptop sa sobom i javljao mi se. Cime sam ga zaslužila, pitala sam se.
U 6. mjesecu bila je nekakva fešta u studentskom domu. Obecale smo curama s faksa da cemo doci pa smo otišle. Tamo sam nakon godinu dana srela Darija, decka s kojim sam nešto mutila dok sam bila tamo u domu, znali smo skupa ici na utakmice, ali nikada ništa nije bilo. I ne znam kako smo ovaj put ostali sami i postrani. Nakon te veceri postalo je ocito, ali nisam mogla ni sebi objasniti. Kako objasniti cinjenicu da dok te neki decko, koji ti je još donedavno bio jako drag, ljubi ne osjecaš baš ništa? Kako objasniti da se u tim trenucima pitaš kako bi to izgledalo s nekim kog do tada nikada nisi ni vidjela? Eto, to je bilo ono što mi se motalo po glavi. Iducih dana odgadala sam susret s Darijem. Morala sam uciti, idem doma ovaj vikend i slicne fore. Cinjenica je da sam se osjecala jadno i postideno. Ispalo je da sam ja koja je uvijek vjerovala u ljubav izigrala samu sebe. A i njega. Zato je to trebalo prekinuti. Otišla sam i rekla kako to nema smisla. Vidjela sam da mu nije svejedno pa sam se prvi put u životu poslužila ženskom podlošcu zbog koje se i danas mrzim. «Nema smisla, ionako se necemo vidjeti preko ljeta. Ako na jesen budeš htio, možemo se cuti.» Prvi put tako nešto iz mojih usta, a ponekad mi se cini da je sve ovo što se sad dešava samo kazna za to.
Kad je prošlo, na povratku u stan, poslala sam poruku Igoru da ne zna što mi radi. Vjerojatno i nije znao. A kako bi uostalom mogao znati? Kako je mogao znati da vec tada zamišljam kako ce izgledati susret s njim. Da vec tada idem leci i maštam o njemu? Kako je mogao znati da sam bila tvrdi orah? Kada sam još uvijek bila na distanci, još uvijek u svom svijetu. Možda da nisam odlucila da pricekamo sa susretom do jeseni, možda bi bilo drugacije. Kad sam to napisala na chatu, moglo se vidjeti da je pomalo razocaran. A onda je napisao kako je možda tako i pametnije. On ce ionako biti uvijek tu i cekati. «Ako sam cekao 2 godine, što je onda još 2 mjeseca?»
Iducih dana otišao je na more u Pulu. Tih dana dobila sam najljepše osjecaje pretocene u rijeci. Kako je samo jasno shvacao ono što mu dugo nije receno, ali je napisano još dok je bio na ljetovanju. Prije samog puta bili smo na chatu. Otkrila sam mu se prvi put do kraja. Otkrila sam mu jedan od svojih snova. San o maloj uvali u kojoj smo sami; otkrila sam mu da želim nauciti roniti i skakati na glavu. Nekoliko dana kasnije, tocnije drugi dan nakon što je stigao u Pulu, pronašao je našu uvalu. Uvalu koja je osamljena, koja ima sjajan kamen s kojeg se može uciti skakati na glavu. Tu je uvalu ucinio našom uvalom. Posadio je dunju u uvalu, ucinio je to za mene. Bilo je tako divno cuti to. Možda sam se smješkala u slušalicu i proglašavala ga ludakom, ali cinjenica je da je vec tada bio duboko u srcu i da sam vec tada odbrojavala dane do jeseni. Do dana kad cu ga napokon vidjeti.
Živjela sam taj 9. mjesec od njegovog poziva do poziva. Ništa mi nije imalo smisla, ništa osim njega. cekala sam Igorove pozive da napune moje baterije, da izdržim do iduceg poziva. Mami ništa nije bilo jasno, otkud Igor. Tko je i zašto me zove? Saznala je nešto kasnije.
Došla je i ta jesen, dugo ocekivana jesen. Dani kad sam trebala vidjeti oci covjeka mog života, svog decka iz sna. izmedu gužve i buke na Trgu, tražila sam ga pogledom, pitala samu sebe hocu li ga prepoznati. Ispred mene, sa crvenom ružom u ruci, pojavio se muškarac svijetle kose u tamno plavoj košulji i trapericama sa onim cudnim sjajem u oku koji mi je bio poznat od nekud. Stajao je ispred mene i gledao me, nisam se mogla pomaknuti. Šutjeli smo nekoliko minuta. A onda smo krenuli jedno prema drugom. Tako smo se snažno zagrlili. Još i danas osjecam taj cvrsti zagrljaj. Vrijeme je stalo u tom trenutku. Nikoga nije bilo, postojali smo samo mi. Sve što sam osjecala bile su hladne suze koje su mi se spuštale niz lice i toplina njegovih usana koja ih je brisala. poceli su moji snovi. Nikada nisam jace osjecala i nikada nije bilo jasnije da je on moja polovica. Svaka minuta bila je dio sna, svaki njegov uzdah bio je san, a svaki njegov pogled trenutak vjecnosti. Koliko smo samo puta u isto vrijeme izgovorili iste rijeci, iste stvari cinili, poceli smo plašiti sami sebe. Otkrivali smo jedno drugom snove i želje, gradili svoje planove i crtali si buducnost; našu buducnost. Novu smo godinu docekali sa toliko planova i želja, pricao mi je kako ce me odvesti u Pulu u našu uvalu «tamo gdje ljubav pocinje», kako ce mi pokazati sva mjesta svojih djecackih nestašluka tamo i kako cemo zajedno napisati moje ime na Dvojna vrata ispod teksta «Igor voli» koji je napisao prije puno godina. Tako je lijepo bilo sjediti u njegovom zagrljaju, slušati ga kako diše i kako prica; sve što sam ikada sanjala bilo je tu. Njegov osmjeh, njegov dodir, njegov pogled, njegove usne u polutami sobe osvijetljene samo svjecicama s bora. Predivno i na trenutke tako nestvarno, ali ipak je bio tu pored mene. Da andeli s neba sidu i zatraže od mene da podem s njima, a zauzvrat mi ponude dio tih trenutaka, prihvatila bih; «volim te» na njegovim usnama i sjaj njegova oka, to je dio sna, to je dio života za koji se živi. Nitko se nije volio te noci više nego mi i nitko nikada nije bio sretniji, nitko nikada nije bio toliko siguran u ljubav i nitko nikada nije živio svoje snove kao što smo mi živjeli te noci. Prvi ulazak u Novu godinu koji se razlikovao od svih prethodnih; on je bio tu, i samo je to bilo važno; prva naša zajednicka Nova godina.
A onda je sve krenulo u krivom smjeru. Kao pokrenuta lavina poceli su se buditi njegovi strahovi; upleli su se u naše snove i poceli nas vuci na dno. poceli su se buditi aveti prošlosti, strah od buducnosti; poceo se mijenjati. poceo me uvjeravati kako on nije za mene, kako zaslužujem puno više od njega, kako mi nema pravo uskracivati snove koji su mi prirodom dani i kako cu mu jednog dana kad budem imala dijete, koje mi on ne može dati, oprostiti. Rekao je da me previše voli i da ne može biti sebican i tražiti od mene da zbog njega ostavim neke snove, da zbog njega nikad ne ugledam dijete sa svojim pogledom i osmjehom. Moji poljupci i zagrljaji, moji pogledi nisu ga mogli uvjeriti da griješi. Samo je napisao poruku «Snovi pripadaju drugima» i otišao. Vrijeme je otada stalo. Stalo je za mene, ali stoji i za njega. Kako ga uvjeriti da griješi? Kako mu pokazati da ga trebam i da nestajem bez njega? Naima se budim, osjecam njegov dah na svojim usnama, okrecem se po krevetu i osjecam se tako slabo. Stojim u mjestu sa našim snovima, ne mogu se pomaknuti; osjecam njegove suze i grceve srca dok je tražio od mene da ga pustim. Nestajem u tišini, živim u trenucima naše prošlosti i sanjam naše snove, nadam se da su još uvijek dio naše buducnosti.
Tako mi je blizu, na momente se cini da cujem kako diše pored mene. Dišemo isti zrak, hodamo ispod istog neba, dijele nas minute vremena, ali tako prokleto duge minute koje se cine da nikada nece stati. U glavi se vracaju naši trenuci, slike naših snova, tako žive i jasne kao dio stvarnosti. Jednom mi je na uho šapnuo kako sam ga uništila za sve druge, kako ce postojati samo za mene. A vrijeme prolazi, ja stojim u mjestu i shvacam kako ga nisam uništila ja za sve druge žene, ucinila je to ona prije mene. Jer da nije tako ja sada ovo ne bih pisala, još bi uvijek živjela svoju pricu i šaputala njemu na uho drugacije rijeci od ovih.
I sve što želim je da me odvede u našu uvalu, tamo gdje je pocela naša ljubav, da mi se vrati onaj trenutak vjecnosti koji je trajao dok je on bio tu i da zauvijek ostanem u tom trenutku, da ostanem u snu, jedinom snu kojeg sanjam, a zove se Igor.
Ne znam da li je ovo najljepša ljubavna prica koju ste ikada culi. Najljepšu ceka nagrada, ali ne pišem zbog nagrade. Pišem jer sam svoju pricu htjela ispricati, podijeliti svoju ljubav i svoju tugu s nekim. To sam do sada uspjela samo s njim, ali je život tako nepravedan, ispuni ti snove, a onda ih uzme u trenutku kad misliš da ih najcvršce držiš.
Ovo je prica o ljubavi koja ce trajati vjecno. Ovo je prica o najcistijoj i najiskrenijoj ljubavi. Ova prica nece završiti tockom na kraju recenice, ovdje nije njen kraj.
Uvijek je spominjao nekakvu žicu koju imam u sebi, koja me cini posebnom i drugacijom od svih drugih. Istina, imam žicu u sebi. Zove se Igor. Ja sam svoju polovicu našla i nikada je necu pustiti. Sve što želim da shvati i da prihvati; uvijek je govorio da žene biraju. Ja sam odabrala.
Stih jedne pjesme kaže «sve prave ljubavi su tužne». Zar baš sve moraju biti tuzne?

et, valjda nije previse duga Mislim se

Da Bog da stane cjeli svijet
Stane bar na tren
Da se opet tebi vratim
Da me zagrlis kao dijete
Pa nek' glavom platim
Ljubi me na blef
Vjeruj mi na rijec
Moj je zivot lazni sjaj
Previse za kraj
A premalo za oprostaj

glitter-graphics.com

♥ My dreams are coming true♥
http://usamljenosrce.blogger.ba
02/02/2008 22:40